Vjerojatno nije potrebno posebno objašnjavati zašto u fenomenološkoj strukturi (kulturnog) identiteta Hrvatske ključno mjesto pripada Dubrovniku i njegovoj regiji. Povijesnu i kulturnu vlastitost, utemeljenu kako u jedinstvenosti socijalnog fenomena srednjovjekovnog grada-republike tako i u jedinstvenosti arhitektonskog i umjetničkog blaga sjajno smještenog u idiličnom mediteranskom krajoliku, nadogradile su i obogatile čak i sve socijalne destrukcije koje su uslijedile nakon pada Republike 1808. godine. U turističkim vodičima, programima Ljetnih igara i sličnom štivu ova se tako očita činjenica obično ilustrira/dokazuje citatima Georgea Bernarda Shawa, Jure Kaštelana i drugih. Ako je i nužan, povijesna vlastitost ipak nije i dovoljan uvjet sudjelovanja u internacionalnoj razmjeni, na kojoj je zasnovana sama ideja moderne arhitekture.